Sadržaj

Mit o Edipu

Uvod

Edip (grč. Οἰδίπους, Oidípous; lat. Oedipus – „natečenih stopala“ ili onaj sa otečenim stopalima“) u grčkoj mitologiji je tebanski kralj, najpoznatiji po mitu u kojem u vidu ispunjenog proročanstva ubija svog oca Laja i ženi se sopstvenom majkom Jokastom. Njegova priča, zabeležena u različitim verzijama kod antičkih autora, zauzima središnje mesto u grčkom mitološkom i tragičkom nasleđu.

Najpoznatija literarna obrada Edipovog mita nalazi se u Sofoklovim tragedijama Kralj Edip1 i Edip na Kolonu2, dok je njegov život i sudbina detaljno opisana i kod Apolodora3 i Diodora sa Sicilije4. Kod Homera se Edip takođe spominje u Odiseji5, gde se navodi njegova tragična sudbina, ali u donekle drugačijoj tradiciji.

Mit o Edipu snažno je uticao na antičku tragediju, filozofiju i kasnije evropsku književnost, a u modernom dobu postao je ključan i u psihološkim teorijama Sigmunda Frojda, koji je pod uticajem mita oblikovao koncept „Edipovog kompleksa“ (Ödipuskomplex). Zbog kombinacije motiva proročanstva, sudbine, krivice i samospoznaje, Edipov mit se smatra jednim od temeljnih narativa zapadne kulture.

Genealogija

Edip je pripadao Labdakidima, tebanskom kraljevskom rodu čiju je lozu pratila prokletstva više generacija6. Njegov otac bio je kralj Laj, a majka Jokasta (kod Homera poznata i kao Epikasta).7

Prema Apolodoru, Laj je, nakon što je čuo proročanstvo da će ga sopstveni sin ubiti, naredio da se novorođeni Edip izloži na Kiteronu sa probodenim stopalima.8 Međutim, dete je spaseno i predato kralju i kraljici Korinta – Polibu i njegovoj ženi, koju Apolodor naziva Periboea9, dok drugi izvori navode ime Merope10. Oni su ga usvojili i odgajili kao svog sina.

Edip se kasnije oženio svojom majkom Jokastom i sa njom imao četiri deteta: sinove Eteokla i Polinika, i ćerke Antigonu i Ismenu11. Ova deca postaju ključne figure u nastavku tebanskog mita, posebno u vezi sa tebanskim ratovima (Sedmorica protiv Tebe i Epigonoi).12 13

Labdakidska genealogija, kako je prenose antički izvori, često se tumačila kao primer nasleđenog prokletstva, gde svaka generacija ponavlja ili produbljuje grehe one prethodne14. Upravo u toj liniji Edip zauzima centralno mesto kao onaj čija se tragedija prenosi i na potomstvo.

Narativ i varijacije mita

Mit o Edipu prenošen je u različitim varijantama tokom antičkog perioda, a značajne razlike među njima ogledaju se u načinu na koji je oblikovan tok događaja, kao i u akcentima koji su stavljani na moralnu, političku ili psihološku dimenziju priče. U nastavku su izložene glavne verzije mita – oslonjene na Homerovu Odiseju, Sofoklove tragedije, Apolodorovu Biblioteku i Diodorovu Istorijsku biblioteku.

Homerova tradicija

Najranije svedočanstvo o Edipu potiče iz Homerove Odiseje15. U ovom odlomku Edip se prikazuje kao tragičan junak koji je ubio oca i oženio majku, nakon čega su ga stigle nesreće. Međutim, Homer ne nam ne nudi bogati prikaz procesa otkrivanja istine i kazne samooslepljenja, već nudi sažeti prikaz njegove sudbine. Jokasta (kod Homera pod imenom Epikasta) izvršava samoubistvo, dok Edip nastavlja da vlada u Tebi, iako pogođen zlom sudbine. Ovaj prikaz razlikuje se od kasnijih tragedijskih verzija jer naglašava politički kontinuitet Edipove vlasti, a ne njegov lični pad16.

Sofokle: dramatska rekonstrukcija

Sofokle je u 5. veku p.n.e. dao najuticajniju literarnu formu Edipovom mitu kroz tragedije Kralj Edip (Oedipus Tyrannos) i Edip na Kolonu (Oedipus at Colonus).

U Kralju Edipu prikazuje se grad pogođen kugom i kralj koji traga za uzrokom nesreće. Istraga postupno vodi do razotkrivanja da je upravo Edip ubica Laja i suprug sopstvene majke Jokaste. Tragedija kulminira u Jokastinom samoubistvu i Edipovom samooslepljenju17. Sofokle naglašava proces saznanja, psihološku tenziju i tragičku ironiju – junak kroz svoje delanje nesvesno ispunjava proročanstvo koje je pokušavao da izbegne18.

U Edipu na Kolonu, Sofokle prati poslednje dane Edipa, prognanog i obeleženog zločinom. U Atini, pod zaštitom Tezeja, Edip pronalazi svojevrsno smirenje. Njegova smrt prikazana je kao sakralni čin koji Tebi i Atini donosi zaštitu, a sâm mit dobija religijsko-političku dimenziju19.

Apolodorska i sintezna tradicija

U Apolodorovoj Biblioteci priča je izložena sistematično i u hronološkom poretku20. Laj saznaje za proročanstvo (da će ga sopstveni sin ubiti), te naređuje da se novorođeni Edip izloži na Kiteronu, probodenih stopala. Pastir ga pronalazi i predaje korintskom kralju Polibu i njegovoj ženi (Periboi ili Meropi, u zavisnosti od izvora). Nakon toga, sada već odrasli Edip dobija poruku od Delfskog proročišta – da će ubiti oca i oženiti majku21. Kako bi izbegao sudbinu, odlazi iz Korinta i tokom puta dolazi u sukob sa Lajem, koga ubija – ne znajući da je u pitanju njegov otac. Nakon toga uspeva da reši Sfinginu zagonetku, i samim tim postaje kralj Tebe. Ženi se Jokastom, sa kojom će imati četvoro dece: Antigonu, Ismenu, Eteokla i Polinika22. Nakon otkrića istine, Jokasta se ubija, a Edip oslepljuje i odlazi u progonstvo23. Ova verzija, iako manje dramatična, pruža „kanonsku“ narativnu liniju koja je poslužila kao osnova kasnijim interpretacijama.

Diodor sa Sicilije i istorijski ton

Diodor sa Sicilije donosi verziju koja kombinuje motive iz ranijih tradicija, ali ih izlaže u obliku racionalizovane priče24. Prikazuje se izlaganje deteta, njegovo usvajanje, sukob sa Lajem i nagrada za rešavanje Sfingine zagonetke. Diodor ne pridaje značaj psihološkom slomu junaka, već događaje postavlja u linearnu, gotovo hroničarsku strukturu, naglašavajući uzročno-posledične veze i politički okvir mita25.

Uporedni uvid

  • Homer prikazuje Edipa kao kralja koji nastavlja da vlada i nakon otkrivene krivice.

  • Sofokle stavlja u središte psihološku tragediju i proces samospoznaje.

  • Apolodor daje preglednu, sistematičnu i genealogijski usmerenu verziju.

  • Diodor donekle racionalizuje priču i povezuje je sa istorijskim interesima publike.

Savremena istraživanja ističu da se u ovim varijacijama odražava različito razumevanje mita: od epskog i političkog u Homerovoj verziji, preko tragičko-psihološkog kod Sofokla, do enciklopedijsko-sinteznog u Apolodorovoj, odnosno racionalizovanog kod Diodora26 27. Time Edipov mit pokazuje svoju slojevitost i sposobnost da se prilagođava različitim književnim i kulturnim okvirima antičkog sveta.

Književna rekonstrukcija mita o Edipu

Sudbina Edipa određena je pre njegovog rođenja. Njegov otac, tebanski kralj Laj, saznao je u Delfskom proročištu da će ga ubiti sopstveni sin. Iako mu je bilo savetovano da ne dobije potomstvo, Laj je ipak, u zajednici sa svojom suprugom Jokastom, postao otac. Kada se dete rodilo, naredio je da mu probodu gležnjeve i da ga izlože na planini Kiteron, kako bi izbegao zlu kob. Međutim, dete nije umrlo: pastir je pronašao novorođenče i predao ga korintskom kralju Polibu i njegovoj ženi Meropi. Oni su ga usvojili i odgajili kao sopstvenog sina, dajući mu ime Edip („otečenih nogu ili stopala“).

Edip je odrastao u uverenju da je sin korintskog kraljevskog para. Kada je, tokom jedne svađe, čuo glasine da je usvojen, potražio je savet proročišta u Delfima. Tamo mu nije otkriveno njegovo poreklo, već mu je rečeno da je predodređen da ubije oca i oženi majku. U želji da izbegne ovu sudbinu, Edip je napustio Korint. Na raskršću puteva u Fokidi došlo je do sukoba sa putnicima u kolima. U raspravi i tuči, Edip je ubio starijeg muškarca i njegove pratioce, ne znajući da je među njima bio njegov pravi otac, tebanski kralj Laj.

Nakon Lajeve smrti, Teba je bila izložena pustošenju Sfinge, čudovišta sa lavljim telom i glavom žene, koje je prolaznicima postavljalo zagonetku: „Koje biće hoda ujutru na četiri, u podne na dve, a uveče na tri noge?“ Edip je dao tačan odgovor – čovek – i oslobodio grad od nemanske pretnje. Kao nagradu, dobio je presto i ruku udovice Jokaste, koja je zapravo bila njegova majka. Sa njom je imao četvoro dece: sinove Eteokla i Polinika i kćerke Antigonu i Ismenu.

Mirno doba Edipove vladavine prekinuli su kuga i glad. Proročište je objavilo da je razlog nesreće neotkriveni ubica kralja Laja. U istrazi, koju su predvodili Edip i prorok Tiresija, postupno je razotkriveno da je sam kralj ubica svoga oca i muž sopstvene majke. Jokasta je, shvativši istinu, izvršila samoubistvo, a Edip je u očajanju iskopao svoje oči i molio da bude prognan.

Prema različitim predanjima, Edipa su iz Tebe oterali njegovi sinovi ili Kreont, a u izgnanstvu ga je pratila kćerka Antigona. Putujući, stigli su do Atine, gde mu je kralj Tezej pružio utočište u svetom gaju Eumenida u Kolonu. Tamo je, prema proročanstvu, Edip pronašao svoj kraj. Njegova smrt na tom mestu donela je zaštitu Atini, a sam Edip je postao poštovan kao heroj.

Funkcija i struktura mita o Edipu

Mit o Edipu ima višeslojnu funkciju u grčkoj mitologiji i književnosti, kombinujući moralno, političko, psihološko i ritualno značenje. Njegova struktura, kako je prikazana kroz različite izvore, pokazuje jasno definisan tok događaja, ali i složene uzročno-posledične veze koje omogućavaju višestruke interpretacije.

Tragična i narativna struktura

Prema Sofoklu, Edipov mit je klasičan primer tragične strukture u kojoj glavni junak nesvesno ispunjava proročanstvo, iako nastoji da ga izbegne 28. Tragedija počinje u mediu res, sa Edipom već na vrhuncu moći, i postepeno razotkriva greške i neznanje junaka, što kulminira u samoslepljenju i smrti članova njegove porodice. Ova dramaturgija ističe pojam anagnorisis (prepoznavanje) i peripeteia (preokret), koji su ključni za Aristotelovu definiciju tragične radnje 29.

Moralna i edukativna funkcija

Edipov mit služi i kao moralni vodič i paradigmatičan primer složenosti ljudske sudbine. Homerova verzija naglašava političke i epske posledice greha, dok Sofokle stavlja akcenat na psihološku dimenziju i unutrašnji sukob 30 31. Prema Vernantu (1988) i Segalu (1993), mit podučava publiku o ograničenjima ljudske volje, sudbini i neizbežnosti posledica dela, istovremeno ukazujući na moralnu odgovornost i kolektivne posledice ličnih grešaka.

Politička i ritualna dimenzija

Edipov mit, naročito u Edipu na Kolonu, uključuje ritualni i politički element, gde smrt i progonstvo junaka služe za očuvanje reda u zajednici i legitimizaciju vlasti u Tebi i Atini32. Prema Diodoru sa Sicilije (IV.64), narativ se često prikazuje kao linearni niz događaja, koji služi da objasni političku i društvenu stabilnost kroz sankcionisanje krivice i proročanstava.

Enciklopedijsko-sintezni aspekti

Apolodorska tradicija pruža hronološki i sistematičan prikaz Edipovog života 33. Ova verzija omogućava sintezu različitih varijacija mita i služi kao referentni okvir za kasnije interpretacije i analize, čime se mit koristi i kao genealoško, i kao kulturno-obrazovno sredstvo.

Strukturna analiza: binarne opozicije

Claude Lévi-Strauss34 ističe da mitovi funkcionišu kroz binarne opozicije koje omogućavaju strukturiranje narativa i naglašavanje sukoba i kontrasta. U Edipovom mitu mogu se uočiti sledeće ključne binarne opozicije:

  • Rođenje / smrt – Edipovo rođenje donosi proročanstvo koje vodi ka smrti i destrukciji u njegovoj porodici33.

  • Vid / slepilo – Fizičko oslepljenje simbolizuje spoznaju i moralno prepoznavanje istine35.

  • Znanje / neznanje – Edipovo neznanje o svom poreklu i postupcima vodi do tragedije, dok njegovo saznanje dolazi sa bolešću i kaznom36 37.

  • Sudbina / slobodna volja – Sukob između predodređenosti i lične odluke centralna je osnova narativa38 39.

Ove opozicije omogućavaju čitaocu i gledaocu da razume strukturu mita kao sistem sukobljenih principa, čime se ističe univerzalna složenost Edipove tragedije i njegova funkcija kao kulturnog i psihološkog modela.

Interpretacije

Mit o Edipu kroz vekove inspirisao je brojne interpretacije koje se kreću od klasičnih literarnih analiza, preko filozofskih i etičkih razmatranja, do moderne psihološke i psihoanalitičke teorije. Ove interpretacije otkrivaju složenost Edipove priče, njenu univerzalnu dimenziju i sposobnost da se prilagođava različitim kulturnim i intelektualnim okvirima.

Klasične i književne interpretacije

U antičkoj Grčkoj, Sofoklova tragedija Kralj Edip poslužila je kao paradigma tragične strukture, u kojoj junak nesvesno ispunjava proročanstvo koje pokušava da izbegne40. Sofokle naglašava psihološku tenziju i moralnu odgovornost junaka, dok Odiseja nudi kraću, epsku verziju priče, fokusiranu pre svega na političke i epske posledice Edipove krivice41.

Apolodor42 i Diodor sa Sicilije43 nude sistematične i hronološke prikaze događaja, gde su elementi mita racionalizovani i genealogijski strukturirani. Ove verzije omogućavaju jasnu preglednost Edipove sudbine, čime se mit koristi kao enciklopedijsko-sintezni okvir za kasnije interpretacije.

Eshil je, prema sačuvanim fragmentima, obradio Edipov mit u tetralogiji (Laj, Edip, Sedmorica protiv Tebe, Sfinga), pri čemu je akcenat bio na prokletstvu koje je pratilo čitav rod Labdakida. Za razliku od Sofokla, koji se usredsređuje na psihološku i etičku dimenziju pojedinca, Eshil naglašava kolektivnu krivicu i neizbežnost božanske pravde44.

U rimskoj književnosti, Seneka u tragediji Oedipus daje filozofski i stoički ton priči. Njegova verzija naglašava kosmički red, fatalizam i Edipovu nemoć pred sudbinom, dok introspektivni monolozi otkrivaju unutrašnju teskobu junaka. Senekin Edip je manje politički vođa, a više paradigmatičan tragični čovek u univerzumu kojim upravlja neumoljiva sudbina45.

Moderni klasičari, poput Žan-Pjera Vernanta i Karla Segala, ističu različite dimenzije Sofoklovog mita: Vernant naglašava pitanje sudbine i moralne odgovornosti46, dok Segal posebno ističe Edipovu psihološku složenost i paradoks slobodne volje47. Njihove analize pokazale su da je Edipov mit više od priče o pojedincu – on je simbolički okvir za promišljanje odnosa između čoveka, zajednice i božanskog zakona.

Filozofske i etičke interpretacije

Filozofi antičkog i novog doba interpretirali su Edipa kao simbol ograničenosti ljudske volje pred sudbinom i neizbežnošću posledica dela. Aristotelova analiza tragičnog junaka u Poetici naglašava Edipa kao primer “učitelja kroz strah i sažaljenje” (catharsis), dok moderni filozofi razmatraju mit u kontekstu etike, odgovornosti i konflikta između individue i društva48 49.

Frojdov doprinos i psihoanalitičke interpretacije

Frojd je prvi put u pismu Vilhelmu Flisu 1897. godine izrazio uverenje da su dečije želje prema roditeljima univerzalne. U tim beleškama opisao je sopstvenu „zaljubljenost u majku i ljubomoru prema ocu“50.

Iako se motiv Edipa javlja već u Tumačenju snova, termin „Edipov kompleks“ Freud uvodi tek 1910. godine, u tekstu „O posebnom tipu izbora objekta kod muškarca“51. Tu se Edipov kompleks opisuje kao univerzalni razvojni obrazac kroz koji dete prolazi u uzrastu od treće do šeste godine života — tzv. falusnoj fazi52.

Prema njegovom shvatanju, svako dete razvija ambivalentna osećanja prema roditeljima:

  • žudnju i privrženost prema roditelju suprotnog pola (primarno majci kod dečaka),

  • rivalitet, ljubomoru i neprijateljstvo prema roditelju istog pola (ocu kod dečaka).

Normalan ishod Edipovog kompleksa jeste identifikacija deteta sa roditeljem istog pola i usvajanje društvenih i moralnih normi kroz proces formiranja superega53. Ukoliko ovaj konflikt ne bude adekvatno razrešen, može doći do neuroze, potiskivanja i drugih psihopatoloških obrazaca54.

Frojd je ovaj koncept smatrao toliko fundamentalnim da ga je nazivao „nuklearnim kompleksom neuroze“55. On je verovao da Edipov kompleks ima posledice ne samo za individualnu psihologiju već i za kulturu, religiju i umetnost — što je razradio u Totemu i tabuu56.

Istorijski razvoj i zanimljivosti

  • 1897 – pismo Flisu: Freud priznaje osećanja koja će kasnije teorijski razviti 57.

  • 1900 – Tumačenje snova: mit o Edipu postaje ključna ilustracija nesvesnih želja58.

  • 1905 – Tri rasprave o teoriji seksualnosti: definisane faze razvoja, uključujući falusnu fazu (uzrast 3–6 godina)59.

  • 1910 – termin „Edipov kompleks“ prvi put upotrebljen i prihvaćen u psihoanalitičkoj literaturi60.

  • 1924 – u tekstu „The Dissolution of the Oedipus Complex“, Frojd uspešno razrešenje kompleksa proglašava osnovom superega i moralnog razvoja61.

Kasnije psihoanalitičke nadgradnje

Frojdova interpretacija Edipovog mita bila je temelj daljeg razvoja psihoanalize, ali njegovi učenici i kasniji psihoanalitičari značajno su proširili i modifikovali značenje Edipovog kompleksa.

Karl Gustav Jung uveo je termin Elektrin kompleks koji se odnosio na devojčice, želeći da naglasi specifičnu vezanost za oca i rivalitet koji dete oseća prema majci62. Frojd je, međutim, ovaj termin odbacio, tvrdeći da je osnovna dinamika kod oba pola edipalna i da bi uvođenje posebnog termina vodilo nepotrebnom dupliranju koncepata.

Melani Klajn pomerila je početke edipalnih procesa na nešto raniji period, tvrdeći da se edipalne fantazije mogu javiti već u prvim mesecima života, unutar prededipalnog stadijuma63. Ova interpretacija pomerila je fokus sa klasičnog frojdovskog razvoja prema ranijim fantazijama, strahovima i internalizaciji objekata.

Oto Rank ponudio je alternativnu paradigmu u svom delu Das Trauma der Geburt64. On je smatrao da je osnovni izvor anksioznosti i konflikata upravo iskustvo rođenja, a ne Edipov kompleks. Rank je naglašavao da se separaciona trauma od majke prilikom rođenja kasnije ponavlja u svim bitnim psihološkim i emocionalnim vezama, čime je pomerio fokus sa edipalnog konflikta na širi egzistencijalni okvir ljudske psihe. Iako se u tom pogledu udaljio od Frojdove ortodoksne teorije, Rankova ideja ostavila je snažan uticaj na razvoj egzistencijalne i humanističke psihologije.

Vilfred Bion uveo je sasvim novo razumevanje dinamike nesvesnog i grupnih procesa. On je edipalne konflikte tumačio u okviru razvoja mišljenja i procesa simbolizacije, posebno naglašavajući odnos između deteta i primarnih objekata (majke i oca) kroz koncepte poput container–contained65. Na taj način, edipalni trougao nije shvaćen samo kao seksualni konflikt, već i kao razvojna osnova kapaciteta za simboličko mišljenje i emocionalnu integraciju.

Žak Lakan izvršio je radikalnu reinterpretaciju Edipovog kompleksa u kontekstu strukturalizma. Za Lakana, ulazak u edipalnu situaciju označava ulazak u jezik i simbolički poredak. On je uveo pojam „zakona oca“ kao metaforu koja strukturira ljudsko nesvesno i posreduje između deteta i majke66.

Feminističke psihoanalitičke reinterpretacije, poput radova Nensi Čodorou i Džulijet Mičel, ponudile su novu dimenziju razumevanja Edipovog kompleksa. Čodorou67 je ukazala na to da edipalne dinamike reprodukuju rodne uloge kroz socijalizaciju, dok je Mičel68 Edipa posmatrala kao ključnu figuru u očuvanju patrijarhalnih struktura.

Edipov kompleks, nastao iz ličnog uvida i kasnije razvijen u okviru psihoseksualnog razvoja, postao je ključ za razumevanje unutrašnjih konflikata, mehanizama odbrane i formiranja ličnosti. Kasniji psihoanalitičari – od Junga i Klajn, sve do Lakana – proširili su značenje ovog pojma i smestili ga u širi okvir jezika, kulture i društva. Uprkos kritikama, Edipov kompleks ostaje jedan od najuticajnijih mostova između mitologije i psihoanalize.

Širi kulturni uticaj

Mit o Edipuje uspeo je da prevaziđe antičke tekstove i postane trajan simbol ljudske tragedije, sudbine i moralnog sukoba; motivi iz mita reprodukovani su i reinterpretirani u drami, književnosti, likovnoj umetnosti, muzici, operi, baletu, filmu i filozofiji.

Antička i vizuelna umetnost: U helenističkom i rimskom periodu Edip je bio čest motiv u vizuelnoj umetnosti. Vaze, reljefi i freske prikazuju scene poput rešavanja Sfingine zagonetke i trenutka samooslepljenja, potvrđujući prisutnost Edipovog mita u javnom i privatnom životu antičkog sveta. Konkretan primer je atički kiliks iz antičke Grčke, proizvedena oko 470. godine p.n.e., a koja se danas može videti u Gregorijanskom etrurskom muzeju u Vatikanu69. Na ovoj vazi, koja je korišćena kao pehar za vino, prikazana je scena u kojoj Edip obraća reč Sfingi, mitskom biću – poluljudskom i polulavovskom – koje blokira put ka Tebi, ne dozvoljavajući prolazak nikome ko ne može da reši njenu zagonetku. Kao što je već poznato, Edip je uspeo da reši tu zagonetku, što je dovelo do Sfinginog samoubistva.

Književnost i drama: Mit je kontinuirano reinterpretiran u dramskoj literaturi. U klasicističkoj i baroknoj drami, tebanski ciklus i posljedične priče obrađivali su različiti autori, uključujući Žan Rasina (La Thébaïde, 1664), koji se bavi posledicama Edipovog prokletstva kroz sukobe njegove dece70.

Opera i muzika: Edip je inspirisao značajna muzička dela. Igor Stravinski komponovao je Oedipus Rex (1927), oratorijum koji kombinuje ritualnu dramatiku s neoklasicističkim stilom71. Sledeći primer je Žorž Enesku i njegovo delo Œdipe (komponovano 1910–1931; premijerno izvedeno 1936. godine), opera koja detaljno prati Edipovu sudbinu i naglašava emocionalnu i simboličku dubinu72.

Film i televizija: Mit je prisutan i u filmskim adaptacijama. Pazolinijev film Edipo re (1967) smatra se jednom od najvažnijih kinematografskih interpretacija Sofoklovog mita. Savremeni filmovi poput Incendies (2010, Denis Villeneuve) reinterpretiraju oedipalnu strukturu kroz istraživanje porodičnih tajni i identiteta, povezujući lične i kolektivne traume.

Likovna umetnost: Edip se pojavljuje i u modernoj likovnoj umetnosti. Gustav Moro je sredinom 19. veka naslikao Oedipus and the Sphinx (1864), simbolistički prikaz koji naglašava psihološki aspekt mita73. Salvador Dali u pojedinim radovima koristi edipalne motive kao simbol unutrašnjih konflikata i nesvesnog (Oedipus Complex, 1930).

Filozofija i popularna kultura: Edipov motiv koristi se i u filozofskim refleksijama o odgovornosti, slobodnoj volji i etičkim dilemama. Pojedini filozofi, poput Emanuela Levinasa, indirektno se oslanjaju na mitske strukture u etičkim analizama, iako ne obrađuju Edipa direktno74. U popularnoj kulturi, motivi porodičnih tragedija i tragičnih sudbina likova i dalje se pojavljuju u romanima i filmovima.

Edipov mit zadržava svoju prisutnost i snagu zato što omogućava umetnicima i teoretičarima da istražuju teme sudbine, krivice, samospoznaje i društvenih posledica ličnih postupaka. Bilo kao direktna adaptacija Sofokla, bilo kao inspiracija modernim narativima, Edip ostaje izvor bogatih kulturnih refleksija.

Literatura

Primarna literatura

  1. Homer. Odyssey. Translated by A. T. Murray, revised by George E. Dimock. Loeb Classical Library 104–105. Cambridge, MA: Harvard University Press, 1919.
  2. Sophocles. Oedipus Tyrannus. In Sophocles, vol. 1, translated by Hugh Lloyd-Jones. Loeb Classical Library 20. Cambridge, MA: Harvard University Press, 1994.
  3. Sophocles. Oedipus at Colonus. In Sophocles, vol. 2, translated by Hugh Lloyd-Jones. Loeb Classical Library 21. Cambridge, MA: Harvard University Press, 1994.
  4. Apollodorus. The Library. Translated by James G. Frazer. 2 vols. Loeb Classical Library 121–122. Cambridge, MA: Harvard University Press, 1921.
  5. Diodorus Siculus. Library of History, vol. 2. Translated by C. H. Oldfather. Loeb Classical Library 303. Cambridge, MA: Harvard University Press, 1935.
  6. Pausanias. Description of Greece, vol. 4: Books VIII–X. Translated by W. H. S. Jones. Loeb Classical Library 297. Cambridge, MA: Harvard University Press, 1935.
  7. Hyginus. Fabulae. Translated and edited by Mary Grant. Lawrence: University of Kansas Publications in Humanistic Studies, 1960.
  8. Aeschylus. Seven Against Thebes. In Aeschylus, vol. 1, translated by Herbert Weir Smyth. Loeb Classical Library 145. Cambridge, MA: Harvard University Press, 1926.
  9. Seneca. Oedipus. In Seneca: Tragedies, vol. 1, translated by John G. Fitch. Loeb Classical Library 62. Cambridge, MA: Harvard University Press, 2004.
  10. Aristotle. Poetics. In Aristotle, vol. 23, translated by W. H. Fyfe. Loeb Classical Library 199. Cambridge, MA: Harvard University Press, 1927.

 

Sekundarna literatura

  1. Bion, Wilfred R. Learning from Experience. London: Heinemann, 1962.
  2. Buxton, Richard. From Myth to Reason? Studies in the Development of Greek Thought. Oxford: Oxford University Press, 1999.
  3. Chodorow, Nancy. The Reproduction of Mothering: Psychoanalysis and the Sociology of Gender. Berkeley: University of California Press, 1978.
  4. Freud, Sigmund. The Interpretation of Dreams. Vols. 4–5 of The Standard Edition of the Complete Psychological Works of Sigmund Freud, edited and translated by James Strachey. London: Hogarth Press, 1953.
  5. Freud, Sigmund. Three Essays on the Theory of Sexuality. Vol. 7 of The Standard Edition of the Complete Psychological Works of Sigmund Freud, edited and translated by James Strachey. London: Hogarth Press, 1953.
  6. Freud, Sigmund. On a Special Type of Object Choice Made by Men (Contributions to the Psychology of Love I). Vol. 11 of The Standard Edition of the Complete Psychological Works of Sigmund Freud, edited and translated by James Strachey. London: Hogarth Press, 1957.
  7. Freud, Sigmund. Totem and Taboo. Vol. 13 of The Standard Edition of the Complete Psychological Works of Sigmund Freud, edited and translated by James Strachey. London: Hogarth Press, 1955.
  8. Freud, Sigmund. The Dissolution of the Oedipus Complex. Vol. 19 of The Standard Edition of the Complete Psychological Works of Sigmund Freud, edited and translated by James Strachey. London: Hogarth Press, 1961.
  9. Jung, C. G. The Theory of Psychoanalysis. In The Collected Works of C. G. Jung, vol. 4, translated by R. F. C. Hull. Princeton: Princeton University Press, 1966.
  10. Klein, Melanie. “The Oedipus Complex in the Light of Early Anxieties.” International Journal of Psychoanalysis 26 (1945): 11–33.
  11. Knox, Bernard M. W. Oedipus at Thebes: Sophocles’ Tragic Hero and His Time. New Haven: Yale University Press, 1957.
  12. Lacan, Jacques. Écrits. Paris: Éditions du Seuil, 1966.
  13. Lévi-Strauss, Claude. Structural Anthropology. Translated by Claire Jacobson and Brooke Grundfest Schoepf. New York: Basic Books, 1963.
  14. Mitchell, Juliet. Psychoanalysis and Feminism. New York: Pantheon, 1974.
  15. Rank, Otto. The Trauma of Birth. Translated by Gregory C. Richter. New York: Robert Brunner, 1952 [orig. 1924].
  16. Segal, Charles. Oedipus Tyrannus: Tragic Heroism and the Limits of Knowledge. Oxford: Oxford University Press, 1993.
  17. Vernant, Jean-Pierre. Myth and Tragedy in Ancient Greece. With Pierre Vidal-Naquet. New York: Zone Books, 1988.

 

Reference

  1. Oedipus Tyrannos[]
  2. Oedipus at Colonus[]
  3. Bibliotheca III.5.7[]
  4. Bibliotheca historica IV.64[]
  5. XI, 271–280[]
  6. Pausanias, Description of Greece, Book IX, Chapter 5[]
  7. Homer, Odyssey, Book XI, lines 271–280.[]
  8. Apolodorus, Bibliotheca III.5.5–7.[]
  9. Apolodorus, Bibliotheca III.5.7.[]
  10. Scholia on Euripides, Phoenissae 26; Hyginus, Fabulae 67.[]
  11. Sophocles, Antigone, lines 1–99.[]
  12. Aeschylus, Seven Against Thebes.[]
  13. Apollodorus, Bibliotheca III.6.1–2.[]
  14. Diodorus Siculus, Bibliotheca historica IV.64.[]
  15. Homer, Odyssey, XI.271–280.[]
  16. Knox, B. M. W., Oedipus at Thebes. New Haven: Yale University Press, 1957.[]
  17. Sophocles, Oedipus Tyrannus, vv. 1186–1222.[]
  18. Vernant, J.-P., Myth and Tragedy in Ancient Greece. Zone Books, 1988.[]
  19. Sophocles, Oedipus at Colonus.[]
  20. Apollodorus, Bibliotheca, III.5.5–9.[]
  21. Apollodorus, Bibliotheca, III.5.7.[]
  22. Apollodorus, Bibliotheca, III.5.8.[]
  23. Hyginus, Fabulae, 67.[]
  24. Diodorus Siculus, Bibliotheca historica, IV.64.[]
  25. Buxton, R., From Myth to Reason? Studies in the Development of Greek Thought. Oxford, 1999.[]
  26. Segal, C., Oedipus Tyrannus: Tragic Heroism and the Limits of Knowledge. Twayne, 1993.[]
  27. Vernant, J.-P., & Vidal-Naquet, P., Myth and Tragedy in Ancient Greece. Zone Books, 1988.[]
  28. Sophocles, Oedipus Tyrannus, vv. 1–1222; Vernant, 1988[]
  29. Aristotle, Poetics, 1452b–1453a[]
  30. Homer, Odyssey XI, 271–280.[]
  31. Knox, Oedipus at Thebes, 1957.[]
  32. Sophocles, Oedipus at Colonus; Vernant & Vidal-Naquet, 1988[]
  33. Apollodorus, Bibliotheca III.5.5–9[][]
  34. Lévi-Strauss, Claude. Structural Anthropology. New York: Basic Books, 1963. [original essay 1955].[]
  35. Sophocles, Oedipus Tyrannus, vv. 1186–1222[]
  36. Vernant, Myth and Tragedy in Ancient Greece, 1988.[]
  37. Segal, Oedipus Tyrannus, 1993.[]
  38. Buxton, From Myth to Reason?, 1999.[]
  39. Diodorus Siculus, Bibliotheca historica IV.64.[]
  40. Sophocles, Oedipus Tyrannus, ed. Hugh Lloyd-Jones. Loeb Classical Library. Cambridge, MA: Harvard University Press, 1994.[]
  41. Homer, Odyssey XI, 271–280.[]
  42. Apollodorus, Bibliotheca III.5.7, ed. J.G. Frazer. Loeb Classical Library. Cambridge, MA: Harvard University Press, 1921.[]
  43. Diodorus Siculus, Bibliotheca historica IV.64, ed. C.H. Oldfather. Loeb Classical Library. Cambridge, MA: Harvard University Press, 1935.[]
  44. Aeschylus, fragments of the tetralogy on Laius and Oedipus, in M. L. West, Aeschyli Tragoediae Fragmenta. Leipzig: Teubner, 1990.[]
  45. Seneca, Oedipus, ed. John G. Fitch. Loeb Classical Library. Cambridge, MA: Harvard University Press, 2004.[]
  46. Jean-Pierre Vernant, Myth and Tragedy in Ancient Greece, Zone Books, 1990.[]
  47. Charles Segal, Oedipus Tyrannus: Tragic Heroism and the Limits of Knowledge, Oxford University Press, 2001.[]
  48. Knox, Oedipus at Thebes, 1957[]
  49. Buxton, From Myth to Reason?, 1999[]
  50. Sigmund Freud, The Complete Letters of Sigmund Freud to Wilhelm Fliess, 1887-1904, translated and edited by Jeffrey Moussaieff Masson (Cambridge, MA & London: Belknap Press of Harvard University Press, 1985), 505 pp[]
  51. Sigmund Freud, On a Special Type of Object Choice Made by Men (Contributions to the Psychology of Love I),” in The Standard Edition of the Complete Psychological Works of Sigmund Freud, vol. 11, trans. and ed. James Strachey (London: Hogarth Press, 1957), 165–175.[]
  52. Sigmund Freud, Three Essays on the Theory of Sexuality (1905), in Standard Edition, vol. 7, trans. James Strachey (London: Hogarth Press, 1953), 173.[]
  53. Sigmund Freud, The Dissolution of the Oedipus Complex (1924), in Standard Edition, vol. 19 (London: Hogarth Press, 1961), 173–182.[]
  54. Jerome Neu, Freud: A Collection of Critical Essays (New York: Anchor, 1991), 128.[]
  55. Freud, The Dissolution of the Oedipus Complex, 175.[]
  56. Sigmund Freud, Totem and Taboo (1913), in Standard Edition, vol. 13 (London: Hogarth Press, 1955).[]
  57. Freud, The Origins of Psycho-Analysis, 223.[]
  58. Sigmund Freud, The Interpretation of Dreams (1900), in Standard Edition, vols. 4–5 (London: Hogarth Press, 1953).[]
  59. Freud, Three Essays on the Theory of Sexuality, 173.[]
  60. Freud, “On a Special Type of Object Choice Made by Men,” 165–175.[]
  61. Freud, “The Dissolution of the Oedipus Complex,” 173–182.[]
  62. C. G. Jung, The Theory of Psychoanalysis (1913), in Collected Works of C. G. Jung, vol. 4, trans. R. F. C. Hull (Princeton: Princeton University Press, 1966).[]
  63. Melanie Klein, “The Oedipus Complex in the Light of Early Anxieties,” International Journal of Psychoanalysis 26 (1945): 11–33.[]
  64. Otto Rank, The Trauma of Birth (1924), trans. Gregory C. Richter (New York: Robert Brunner, 1952).[]
  65. Wilfred R. Bion, Learning from Experience (London: Heinemann, 1962).[]
  66. Jacques Lacan, “The Function and Field of Speech and Language in Psychoanalysis” (1953), in Écrits: The First Complete Edition in English, trans. Bruce Fink (New York: Norton, 2006), 197–268.[]
  67. Nancy Chodorow, The Reproduction of Mothering (Berkeley: University of California Press, 1978[]
  68. Juliet Mitchell, Psychoanalysis and Feminism (New York: Pantheon, 1974).[]
  69. Museo Gregoriano Etrusco, “Kylix Attica del Pittore di Edipo,” Musei Vaticani, pristupljeno 27. septembra 2025, https://www.museivaticani.va/kylix-edipo.[]
  70. Segal, Charles. Oedipus Tyrannus: Tragic Heroism and the Limits of Knowledge. Boston: Twayne Publishers, 1993.[]
  71. White, Eric Walter. Stravinsky: The Composer and His Works. Berkeley: University of California Press, 1980.[]
  72. Bentoiu, Pascal. Masterworks of George Enescu: A Detailed Analysis. Lanham: Scarecrow Press, 2010.[]
  73. The Metropolitan Museum of Art. Oedipus and the Sphinx. Accessed September 28, 2025., https://tinyurl.com/225uvce5[]
  74. Lévinas, Emmanuel. Totality and Infinity: An Essay on Exteriority. Pittsburgh: Duquesne University Press, 1961.[]