Grčki mitovi

Šta je, u stvari, mit? Počevši narativa koji su oblikovali svetsku kulturu i misao kroz hiljade godina, mitovi predstavljaju više od pukih priča — oni su ogledalo vrednosti, strahova, želja i verovanja jednog naroda. Grčki mit, kao stub grčke mitologije, ostavio je dubok trag u književnosti, umetnosti i filozofiji, a njegovo nasleđe opstaje kroz brojne knjige koje se i danas čitaju na svim meridijanima. Mit se može posmatrati kao prozor u drevne uslove života, koji je kako decu, tako i odrasle – podučavao o svetu, moralu i društvenom poretku. Priče o bogovima, herojima i čudesnim bićima su se prenosile s kolena na koleno, sa namerom da se očuva kulturni identitet i objasni nepoznato. Ova stranica istražuje šta je mit, kako se da definisati i koje funkcije obavlja u čovečanstvu — od starogrčkih svetkovina do savremenih tumačenja.

Definicija mita

Prema Encyclopædia Britannici (n.d.), mit predstavlja tradicionalnu pripovest, predanje o (tobože) stvarnim istorijskim događajima, koje služi kako bi se otkrio deo pogleda na svet jednog naroda,objasnio neki događaj, iskazalo neko verovanje ili opisala prirodna pojava. Shvatanje da su mitovi u suštini priče delimično potiče iz etimologije, jer je prvobitno značenje starogrčke reči mythos bilo “nešto što je rečeno” ili “reč”.

Mitovi se bave događajima, uslovima života i delima bogova ili nadljudskih bića kojih nema u svakodnevnom životu običnog čoveka, ali koji pak čine njegovu osnovu i temelj. Mitovi koji nastaju u jednoj kulturi najčešće su blisko povezani sa religioznim uverenjima i obredima date kulture.

Pravi mit može da se definiše kao prepričavanje ritualne mime koja se javno izvodila na narodnim svetkovinama, a koja se nalazila likovno zabeležena na peatima, zdelama, ogledalima, škrinjama, šititovima i tapiserijama.

Značenje mitova

Iako tumačenje mitova i njihovog značenja može biti produbljeno i analizirano na više nivoa, za početak izdvajamo sledeća dva:

  1. Mit je poučna priča o nečemu što se dogodilo u značajnoj prošlosti, koja sadrži svete (sakralne) likove ili bića koja imaju paradigmatski značaj za neku kulturu, društvo. Mit usmerava, nudi, određuje značenje, a može da se dopunjuje i razrađuje i u budućnosti. (Vukomanović 2004:67)
  2. Mit je tradicionalna priča, u kojoj se obično pojavljuju natprirodna bića ili sile, koja dalje pruža objašnjenje, etiologiju ili opravdanje nečega, kao što su rana istorija jednog društva, religijsko verovanje, ritual, ili prirodni fenomen. Neki naučnici jasno razdvajaju mit od alegorije ili legende, ali u praksi se mit koristi zajedno s ovim pojmovima. (Oxford English Dictionary; Kirk 1974; Bošković 2006; Burkert 1979; Segal 2015)

Funkcija mitova

Joseph Campbell u svom kapitalnom delu Maske Boga (Campbell, 1964: 519-522) opisuje četiri osnovne funkcije mita i mitologije:

  1. Usađivanje osećaja strahopoštovanja i čuđenja pred nečim što možemo nazvati “misterijom postojanja”.
  2. Uspostavljanje određene kosmologije, odnosno specifične slike sveta i svemira (univerzalnog kosmičkog poretka). Samo ako se ovaj poredak poštuje, svet može da postoji.
  3. Na izvestan način je povezana i nadovezuje se na drugu funkciju, a to je da pruža podršku postojećem društvenog poretku. Mitovi su u svojoj suštini duboko konzervativni, i teže očuvanju postojećeg društvenog sistema i postojećih društvenih odnosa.
  4. Poslednja funkcija se odnosi na uvođenje pojedinca u poredak realnosti njegove psihe, što dalje dovodi do duhovne samorealizacije.

Struktura grčkog mita

Struktura grčkog mita nije fiksna, ali većina narativa sledi prepoznatljive obrasce koji se mogu uočiti u velikom broju priča. Ova struktura uključuje elemente koji odražavaju arhetipske obrasce, ritualne funkcije i narativne faze povezane s kolektivnim i individualnim iskustvom.

1. Početna situacija i kosmički kontekst

Mnogi grčki mitovi započinju uspostavljanjem kosmičkog reda ili poremećajem tog reda. Na primer, u Hesiodovoj Teogoniji, mit počinje haosom, iz koga se rađaju prvobitna božanstva i kasnije hijerarhije bogova (Hesiod, Theogony, linije 116–153; prev. West, 1966). Ova inicijalna faza uspostavlja osnovnu tenziju između reda i haosa, što je čest motiv u mitološkim strukturama.

2. Poziv na avanturu ili sukob

Centralna figura mita — bilo da je reč o bogu, heroju ili polubožanskom biću — suočava se sa izazovom ili pozivom na akciju. Ovo je naročito izraženo u herojskim mitovima, gde likovi poput Herakla, Perseja ili Odiseja kreću na put koji simbolično predstavlja inicijaciju ili transformaciju. Strukturalistički teoretičar Claude Lévi-Strauss ističe da mit funkcioniše kao “rečnik binarnih opozicija”, koje se često pojavljuju kao sukobi u okviru narativa (Lévi-Strauss, Myth and Meaning, 1978: 17–23).

3. Intervencija natprirodnog

Božanska intervencija je gotovo pravilo u grčkim mitovima. Bogovi ne samo da posmatraju svet, već aktivno učestvuju u njegovim događanjima — pomažu herojima, kažnjavaju ljude ili vode ratove među sobom. U Ilijadi, na primer, Zeus, Hera, Atena i Apolon neprestano utiču na ishod Trojanskog rata, oblikujući sudbinu ljudi (Homer, Iliad, knjige I–XXIV; prev. Lattimore, 1951).

4. Klimaks i transformacija

Klimaktični trenutak mita često se ogleda u tragičnom raspletu, herojskom činu, ubistvu čudovišta ili sticanju božanske mudrosti. Ova tačka obeležava najviši narativni tenzor i često sadrži simboličko značenje. Na primer, ubistvo Meduze od strane Perseja nije samo čin hrabrosti, već i metafora za osvajanje haosa i tame (Graves, The Greek Myths, 1955: §74).

5. Povratak i integracija

U mnogim mitovima, junak se vraća u zajednicu sa stečenim znanjem, predmetom moći ili sa iskustvom koje treba preneti. Ovo je završna faza koja zatvara narativni ciklus i omogućava integraciju pojedinca u kolektivno. Joseph Campbell je ovu strukturu opisao kao monomit ili “put heroja” — univerzalni obrazac koji mitovi širom sveta dele (Campbell, The Hero with a Thousand Faces, 1949: 30–47).