Sadržaj

Hera – boginja braka i kraljica bogova

Uvod

Hera (grč. Ἥρα), vrhovna boginja braka, zakonitosti i kraljevskog dostojanstva u grčkoj mitologiji, zauzima središnje mesto u olimpijskom poretku kao kraljica bogova i supruga Zevsa. U najstarijim epovima ona je značajna partnerka Zevsu, iako formalno podređena u hijerarhiji bogova: Homer je predstavlja kao čuvarku političkog i porodičnog poretka polisa, ali i kao aktera snažnih emocija čija volja neretko preusmerava tok mita i istorije junaka (npr. u epizodi Dios apatē, Ilijada XIV, gde zavodi Zevsa kako bi omogućila grčkim snagama predah u Trojanskom ratu)1. Hesiod potvrđuje njen status unutar kosmičke genealogije (kći Krona i Reje; sestra i supruga Zevsa)2, dok Homerovska himna 12 kratko i programatski ističe njenu čast i vlast među besmrtnima, opisujući je kao „kći Reje, sestru i suprugu Zevsa, kraljicu besmrtnika nadmašujuću lepotom“3. Kao zaštitnica gámosa (zakonitog braka) i ženskog životnog ciklusa, Hera ujedinjuje ritual, pravo i etos zajednice: od bračnih zaveta i porođaja do sankcionisanja prestupa protiv kućnog i gradskog poretka, uključujući kazne za neveru i poremećaj društvene harmonije, što se ogleda u njenim kultovima u Argosu i Atini – gde je bila zaštitnica heroja poput Jasona45.

Etimologija

Poreklo imena Hera (grč. Ἥρα, u dorskom dijalektu Ἥρη) ostaje predmet dugotrajnih filoloških rasprava, jer antički autori već nude niz tumačenja čvrsto ukorenjenih u religijsko-mitološkoj tradiciji, dok savremena lingvistika primenjuje komparativno-indoevropske metode na ograničen korpus oblika i značenja.

U antičkim izvorima, gramatikograf Herodijan (De prosodia catholica) pokušavao je da ime poveže sa grč. ὥρα (hōra, „godina“, „doba“, „sezona“), naglašavajući Herinu vezu sa godišnjim ciklusima i sazrevanjem — kako prirode, tako i žene u trenutku sklapanja braka6. Ovo tumačenje implicitno se povezuje s kultnim funkcijama Here u prolećnim i letnjim festivalima, poput Heraije u Olimpiji, koji su slavili ženidbeni i plodonosni aspekt zajednice. Pindar poetski aludira na ovu povezanost, koristeći je da opravda Herin status zaštitnice „pravog trenutka“ (kairos) za brak i politički savez7.

Alternativna antička interpretacija, prisutna kod Platona (Kratil, 404b–c), oslanja se na asocijaciju sa ἀήρ (aēr, „vazduh“), pretpostavljajući da je Hera, poput svog rimskog ekvivalenta Junone, vezana za sferu neba i atmosfere8. Ovo tumačenje, iako retko u antičkom kanonu, preživelo je u kasnijim neoplatoničkim alegorijama koje su Heru tumačile kao „eteričnu“ pratilju Zevsa, gospodara gromova9.

Savremena lingvistika odbacuje čvrste etimološke veze sa pomenutim grčkim rečima kao previše spekulativne. Većina istraživača (Chantraine, Beekes) sugeriše da ime može biti predindoevropskog porekla, verovatno vezano za sloj egejskih ili mediteranskih božanstava koji su ušli u helenski panteon tokom formativnog mikenskog perioda, sa paralelnim božanstvima poput rimske Junone ili (spekulativno) sanskrtske Sarasvati10. Mikenski Linear B zapisi iz Pila (e-ra) i Knosa svedoče o kultu Here još u 13. veku p.n.e., u kontekstu žrtvenih ponuda poput stoke, što potvrđuje duboku hronološku stratigrafiju imena, ali bez jasnog značenja u okviru poznatog grčkog leksika11.

Ova neodredivost etimologije ujedno odražava i slojevitost same boginje: Hera nije svodiva na jedan aspekt prirode ili društva. Njeno ime, bilo da priziva sezonu, vazduh ili prastari teonim, postalo je sinonim za kraljevsku moć, zakonitost i čuvarstvo braka u grčkoj mitologiji. Takva simbolička otvorenost omogućila je da kroz vekove bude prepoznata kako u svetilištima Peloponeza i Egeje, tako i u poetskoj imaginaciji — od Homera do rimskih pesnika i modernih tumača.

Glavne karakteristike

Razumevanje boginje Here podrazumeva uvid u više aspekata njenog božanskog identiteta: od izgleda i ikonografije, preko složenih karakteroloških crta, do glavnih funkcija koje obavlja u okviru grčkog panteona. Kao boginja braka i „kraljica bogova“, Hera u antičkim izvorima istovremeno oličava dostojanstvo i zakonitost, ali i snažne emotivne reakcije poput ljubomore i osvete, koje oblikuju veliki broj mitoloških narativa12. Njena kultna i simbolička obeležja, od prestola i žezla do grančice nara i, u kasnijim helenističkim i rimskim tradicijama, pauna, osvetljavaju njen status zaštitnice braka i zajednice13.

U savremenim interpretacijama Hera je prepoznata i kao arhetipska figura: personifikacija reda i norme, ali i izvor sukoba kada se taj poredak naruši. Psihoanalitički pristupi naglašavaju njen dualni karakter – ulogu „Velike Majke“ u zakonodavnom i zaštitničkom smislu, ali i destruktivnu dimenziju vezanu za ljubomoru i kaznu, kao što se vidi u mitovima o progonu Leto i Herakla koji se temelje na Jungovom arhetipu majke, razrađenom od strane njegovog učenika Neumanna14. Sledeća potpoglavlja razmatraju njen izgled i ikonografiju, karakterne osobine, glavne uloge i funkcije, kao i psihološke interpretacije, čime se dobija zaokružena slika ove kompleksne boginje.

Izgled i ikonografija

U antičkoj umetnosti Hera se pojavljuje kao uzor dostojanstva i kraljevske veličine. Homer je opisuje kao „volooku“ (boôpis), epitete koji naglašava snagu njenog pogleda i prisustvo koje nadmašuje samu fizičku lepotu15. U ranijoj arhaičnoj umetnosti često je prikazivana sedeći na prestolu, što odražava njen status kraljice bogova16. U rukama ponekad drži žezlo ili grančicu nara, plod koji je povezan sa plodnošću i brakom. Njeni atributi uključuju kravu, često povezanu s njenim epitetom boôpis, dok paun postaje simbol u kasnijoj helenističkoj i rimskoj ikonografiji, posebno preko rimske Junone. Takođe nosi krunu u obliku polos-a, simbol božanskog autoriteta17.

Karakterne osobine

Hera se u mitovima pojavljuje kao oličenje dostojanstva, ali i ljubomore i osvete. Kao Zevsova žena i čuvarica bračnih normi, ona strogo kažnjava preljube i ljubavnice svoga muža, poput Leto, Semele i Io18. Takođe kažnjava Ehonu, prisiljavajući je da ponavlja reči, jer je odvraćala pažnju od Zevsovih afera19. U mitu o Tiresiji, Hera ga kažnjava slepilom zbog spora o ljubavi, dodatno ilustrujući njen osvetoljubivi karakter20. Hesiod je beleži kao „kraljicu bogova“21, ali i kao onu čija ljubomora pokreće mitološke zaplete, od progona Herakla do prokletstva Io22. Psihološki gledano, Hera personifikuje ambivalentnost između idealnog reda (zakonitog braka) i destruktivne strasti (ljubomorne osvete).

Glavne uloge i funkcije

Hera je prvenstveno boginja braka i zakonite zajednice. Kao zaštitnica bračnih rituala, prizivana je u svadbama širom helenskog sveta, posebno tokom festivala Gamelija u Atini, a u kultnoj praksi imala je istaknuto mesto u gradovima poput Arga, Samosa i Olimpije23. Osim toga, njena funkcija je i čuvanje političkog i društvenog poretka: ona kao Zevsova žena stoji uz njega kao partnerka (iako formalno podređena unutar hijerarhije bogova), ali kao kraljica i simbol zajedničkog autoriteta24. Njene epikleze otkrivaju slojeve njenih funkcija: Hera Teleia („Hera zrelosti/braka“), Hera Parthenos („devica“, naglašava mladalaštvo i inicijaciju), Hera Basileia („kraljica“) i Hippia („od konja“, u Olimpiji, naglašavajući ratne aspekte), kao i Zygia („ona koja spaja“) u nekim kultovima, što pokazuje procesualni karakter boginje kroz različite faze ženskog života25.

Psihološka i psihoanalitička tumačenja

U psihoanalitičkoj interpretaciji, Hera se može čitati kao arhetip „Velike Majke“ u njenoj zakonodavnoj, ali i destruktivnoj dimenziji. Prema Carlu Gustavu Jungu, arhetip majke predstavlja univerzalni simbol koji obuhvata negu, zaštitu, ali i destruktivnu moć, kontrolu i autoritet, što se ogleda u Herinim ulogama zaštitnice braka i kazniteljke preljuba26. Erich Neumann, Jungov učenik, u svom delu The Great Mother (1955) proširuje ovaj koncept, analizirajući Heru kao aspekt Velike Majke čija zakonodavna uloga (zaštita braka i društvenog poretka) koegzistira sa destruktivnom dimenzijom (ljubomora i osveta prema Zevsovim ljubavnicama poput Io, Leto i Semele)27. Njena opsesivna ljubomora može se razumeti kroz Jungovu teoriju arhetipova, posebno straha od gubitka autoriteta i identiteta u bračnoj vezi. Hera nije samo žena i majka, već i simbol institucije, granica i pravila koja regulišu seksualnost i društvo. Karl Kerenyi ističe da Hera utelovljuje „svetu moć braka“ – ne individualnu strast, već kolektivnu, kulturno uređenu snagu koja brak čini društveno obavezujućim28. Feminističke interpretacije, poput one koju je dala Camille Paglia, naglašavaju Herine simbole u umetnosti kao odraz moći i ambivalentnosti ženskog autoriteta, dok Simone de Beauvoir vidi Heru kao simbol patrijarhalnih ograničenja29. Jean Shinoda Bolen vidi Heru kao arhetip supruge, naglašavajući njenu posvećenost braku i lojalnost uprkos Zevsovim preljubama30. Time Hera predstavlja ono što Jung naziva arhetipom majke: silu koja nadilazi pojedinca i oblikuje model zajedništva, ali i izaziva otpor kada je narušena. Ona je, dakle, figura granice: čuvarka svetog poretka, ali i izvor sukoba kada taj poredak biva doveden u pitanje.

Genealogija i porodično stablo

Hera je kći Titana Krona i Reje, čime pripada prvobitnoj generaciji bogova, ali kao Zevsova supruga i kraljica bogova zauzima centralno mesto među Olimpijcima u grčkom panteonu. Prema Hesiodu31, njeno rođenje je deo Titanske loze, ali nakon pobede nad Titanima u Titanomahiji, Hera postaje jedna od dvanaest Olimpijaca, stabilizujući zakonit poredak među besmrtnima i u svetu ljudi zajedno sa Zevsom32.

Njeno rođenje i pozicija u kosmičkom poretku često su predstavljeni kao paralelni sa rođenjem i usponom Zevsa, s kojim se ujedinjuje kako bi stabilizovala zakonit poredak među besmrtnima i u svetu ljudi33. U genealoškom okviru, Hera je sestra Zevsa, Posejdona, Hada, Demetre i Hestije, što ukazuje na njen status ključnog člana Titanske loze koja se preoblikovala u olimpijsku strukturu. Kao supruga Zevsa, ona postaje „kraljica bogova“ i, iako formalno podređena Zevsu unutar hijerarhije, deluje kao partnerka vrhovnog božanskog autoriteta34. Njeno brakorazvodno i roditeljsko nasleđe u mitovima uključuje decu poput Aresa (bog rata), Hebe (boginja mladosti), Eileitije (boginja porođaja) i Hefesta, koga je, prema Hesiodu, rodila partenogenetski kao odgovor na Zevsovo rođenje Atene35.

Različite tradicije beleže varijantne verzije Herine genealogije. Na primer, Herakle, polubog i sin Zevsa sa smrtnicom Alkmenom, izložen je Herinoj ljubomori i osveti, čime se naglašava njena uloga čuvarke bračnih normi, što se vidi i u progonu drugih Zevsovih ljubavnica poput Io, Semele i Leto36. Posebno zanimljiva varijanta Herine uloge javlja se u vezi s rođenjem Tifona, čudovišta koje se suprotstavlja Zevsu. Tradicije o njegovom poreklu znatno se razlikuju:

Hesiodova Teogonija (820–868) tvrdi da je Tifon rođen od Geje i Tartara, nakon što su Titani poraženi, bez ikakvog Herinog učešća.37

Apolodor (Bibliotheca 1.6.3) navodi da je Geja sama rodila Tifona, u gnevu zbog pogibije Giganta.38

Homerovska himna Apolonu (305–355) donosi jedinstvenu verziju: Hera, ogorčena što je Zeus sam rodio Atenu, prizvala je Geju, Uranosa i Titane, udarila o zemlju i zatrudnela bez Zeusovog učešća; tako je sama rodila Tifona, koga je poverila zmiji Pitonu da ga odgaji.39

B-sholije (Ilijada 2.783) nude još jednu varijantu: Hera dobija od Krona dva jajeta premazana njegovim semenom, zakopava ih u Kilikiji „pod Arimonon“, i iz njih se rađa Tifon.40

Ove različite tradicije naglašavaju fluidnost mitološke geneze: u nekima Hera nije uključena, u drugima je prikazana kao samostalna majka čudovišta koje ugrožava Zevsov autoritet. Upravo ta raznovrsnost pokazuje kako je Hera mogla biti predstavljena istovremeno kao čuvarka olimpijskog poretka i kao sila koja ga dovodi u pitanje kroz čin osvetničkog stvaranja.41

Što se tiče Herinog porodičnog stabla, osnovna struktura se može prikazati sledećim redosledom:

  • Roditelji: Kron i Reja
  • Braća i sestre: Zevs, Posejdon, Had, Demetra, Hestija
  • Suprug: Zevs
  • Deca: Ares, Hebe, Eileitija, Hefest (partenogenetski, prema Hesiodu)
  • Povezani likovi: Herakle (sin Zevsa i Alkmene, meta Herine ljubomore), Tifon, Io, Semela i Leto

Ovo porodično stablo odražava složenost grčkog mitološkog panteona i pokazuje kako je Hera integrisana u mrežu božanskog i ljudskog sveta, služeći kao simbol kontinuiteta, autoriteta i bračnog reda42.

Kult Here

Kult Here predstavlja jednu od ključnih dimenzija njenog božanskog identiteta i pruža uvid u društveno-religijsku strukturu antičke Grčke. Hera je slavljena prvenstveno kao boginja braka (gámos), zaštitnica porodičnog poretka i ženskog životnog ciklusa, ali i kao kraljica bogova, čiji je autoritet integrisan u urbani i politički kontekst polisnih zajednica43.

Svetilišta i lokalne manifestacije

Glavna svetilišta posvećena Heri nalazila su se u gradovima Argu i Samosu, koji su isticali različite aspekte njenog kulta. U Argu, Hera je slavila status kraljice i zaštitnice zakona i poretka, dok je na Samosu naglašavana njena veza sa plodnošću i mladalačkom inicijacijom žena44. U Olimpiji je organizovan čuveni festival Heraia, posvećen atletskim takmičenjima za žene, što ukazuje na Herinu ulogu u društvenom ritualu i javnoj prezentaciji ženskog tela i sposobnosti45.

Ritualna praksa i žrtvovanja

Rituali u Herinu čast obuhvatali su ceremonije koje su uključivale prinošenje žrtvi, procesije i simbole bračne i porodične stabilnosti. Plodovi nara, žezla i veo, često povezani s bračnim ritualima, korišćeni su kao ritualni atributi, dok su krave bile uobičajene žrtve zbog epiteta boôpis, dok su ženske zajednice često pratile ciklus braka i porođaja kroz posvećene festivale. Paun, češće povezan s rimskom Junonom, pojavljuje se u kasnijim helenističkim kontekstima. Poseban značaj imale su ceremonije Heraia i rituali povezani s inicijacijom devojaka u status odraslih žena, što naglašava povezanost kultne prakse sa životnim fazama i društvenim ulogama46.

Simbolika i socijalna funkcija

Kult Here ističe njenu dvostruku ulogu: sa jedne strane, kao zaštitnicu braka i poretka, sa druge, kao aktera koji reguliše i kontroliše društvene norme kroz simboličku prisutnost u ritualu i mitu. Prikazi vela, krune i grančice nara u ceremonijalnoj upotrebi reflektuju njenu moć i prestiž, dok istovremeno služe kao kulturno prihvaćeni marker ženskog statusa i društvenih očekivanja47.

Zanimljivosti i varijacije

U različitim lokalnim tradicijama, Hera se kombinovala sa drugim božanstvima ili lokalnim božicama (boginjama), što ukazuje na fluidnost i slojevitost njenog kulta. U Olimpiji, festivali Heraia uključivali su ritualne igre, što je retka manifestacija atletskog kulta posvećenog ženskim božanstvima45. U antičkoj literaturi se pominju epizode u kojima Hera interveniše u bračnim problemima, poput progona Io i Semele zbog Zevsovih preljuba, što ukazuje na direktnu povezanost kulta sa svakodnevnim životom vernika48.

Mitologija

Mitovi o Heri obuhvataju širok spektar tema – od genealogije i rođenja, preko supružničkih i porodičnih odnosa, do intervencija u ljudskim i božanskim događajima. Hera se u tim narativima pojavljuje ne samo kao supruga Zevsa, već i kao aktivni akter čija volja, često motivisana ljubomorom ili pravdom, oblikuje tok mitova i života heroja.

Hera i Zevs

Herina uloga kao supruge Zevsa centralna je za većinu mitova. Njena ljubomora i težnja da zaštiti zakonit poredak braka često dovode do sukoba s ljubavnicama i potomcima Zevsa, što se manifestuje u mitovima o Heraklu, Dionisu, Io i Leto. U Heziodovoj Teogoniji Hera je prikazana kao „kraljica bogova“ čija uloga utiče na tok događaja u božanskom i ljudskom svetu49.

Hera i Herakle

Jedan od najpoznatijih mitova uključuje Herinu opsesivnu ljubomoru prema Heraklu, sinu Zevsa sa smrtnicom Alkmenom. Hera je pokušavala da ga ubiji još dok je bio beba, tako što je slala zmije u njegovu kolevku, a tokom njegovih podviga neprestano mu je otežavala zadatke i postavljala prepreke.50.

Hera i Trojanski rat

U epovima Ilijada i drugim Homerovskim tradicijama, Hera se pojavljuje kao značajan akter u Trojanskom ratu. Njena mržnja prema Troji, uzrokovana Parisovim sudom – zbog koga je izgubila na takmičenju u lepoti od strane Afrodite, posledično dovodi do podrške Grcima (npr. Ahilu). U epizodi Dios apatē, Hera uspeva da prevari Zevsa da zaspi, omogućavajući na taj način Posejdonu da pomogne Grcima51.

Hera i Atena

Mitovi o rođenju Atene uključuju Heru, naročito u verzijama koje naglašavaju njenu ljubomoru na Zevsovu samostalnu aktivnost. Hera je ljuta zbog Atine koja je „rođena“ iz Zevsove glave (bez majke), što dovodi do njenog već pomenutog partenogenetskog rođenja Hefesta52.

Hera i Zevsove ljubavnice: Io, Leto i Semela

Hera često kažnjava Zevsove ljubavnice. U mitu o Io, pretvara je u kravu i šalje obada da je progoni53. Progon Leto sprečava rođenje Apolona i Artemide na kopnu54. Semelu uspeva da prevari da vidi Zevsa u punoj slavi, što dovodi do njene smrti; Dionis se rađa iz Zevsovog bedra55.

Hera u lokalnim i epizodnim mitovima

Pored velikih epova, Hera se pojavljuje u brojnim lokalnim mitovima: na Samosu i Argu kult i pripovedanje mitova o plodnosti, zaštiti braka i intervenciji u ljudske poslove naglašavaju njenu sveobuhvatnu funkciju56. U mitu o Eho, kaznila je gorsku nimfu Eho tako što joj je oduzela moć govora, i proklela je da ponavlja poslednje reči drugih, i sve to zbog toga što joj je svojim govorom odvraćala pažnju od Zevsovih afera i onemogućavala je da ga uhati u činu preljube57.

Značaj mitova

Mitovi o Heri odražavaju složenost njene ličnosti i uloge: ona je istovremeno zaštitnica i kazniteljka, kraljica i supruga, božanska instanca reda i snaga koja reguliše ljudske i božanske zajednice. Ovi narativi omogućavaju da se kroz prizmu mitologije sagleda Herina moć, moralni autoritet i kulturni značaj unutar helenskog sveta.

Literatura

Primarna literatura

  1. Aeshil, Prometej u okovima, Loeb Classical Library.
  2. Apolodor, Bibliotheca II.1.1–3, II.4.8, III.4.3, III.5.1, III.6.7, Loeb Classical Library.
  3. Herodot, Historije III.60, Loeb Classical Library.
  4. Herodijan, De prosodia catholica, ed. Lentz.
  5. Hesiod, Teogonija 352–379, 453–467, 820–880, 921–929, 924–934, ed. M. L. West, Oxford Classical Texts.
  6. Homer, Ilijada I, I.536–570, IV, XIV, XXIV.25–30, Loeb Classical Library.
  7. Homerovska himna 12: To Hera, Loeb Classical Library.
  8. Homerovska himna Apolonu 89–126, 305–355, Loeb Classical Library.
  9. Ovidije, Metamorfoze III.359–401, Loeb Classical Library.
  10. Pausanija, Periegesis II.17.5, V.15.4, V.16.2–4, Loeb Classical Library.
  11. Pindar, Olimpijske ode VI.88–90, VII.50–52, Loeb Classical Library.
  12. Platon, Kratil 404b–c, Loeb Classical Library.
  13. Prokl, In Cratylum, ed. Pasquali.

 

Sekundarna literatura

  1. Beekes, R. (2010), Etymological Dictionary of Greek, Brill.
  2. Bolen, J. S. (1984), Goddesses in Everywoman, Harper & Row.
  3. Boardman, J. (1985), Greek Sculpture: The Archaic Period, Thames & Hudson.
  4. Burkert, W. (1985), Greek Religion: Archaic and Classical, Harvard University Press.
  5. Chantraine, P. (1999), Dictionnaire étymologique de la langue grecque, Klincksieck.
  6. Farnell, L. R. (1896), The Cults of the Greek States, Oxford University Press.
  7. Jung, C. G. (1959), Arhetipovi i kolektivno nesvesno (engl. Archetypes and the Collective Unconscious), Princeton University Press.
  8. Kerenyi, C. (1975), Zeus and Hera: Archetypal Image of Father, Husband, and Wife, Princeton University Press.
  9. Kerenyi, C. (1975), The Gods of the Greeks, Thames and Hudson.
  10. Larson, J. (2007), Ancient Greek Cults, Routledge.
  11. LIMC (Lexicon Iconographicum Mythologiae Classicae), sv. IV, „Hera“.
  12. Melena, J. L. (2014), „Mycenaean Writing“ in A Companion to Linear B, Brill.
  13. Neumann, E. (1955), The Great Mother, Princeton University Press.
  14. Oakley, J. H. (1995), The Greek Vase, British Museum Press.
  15. Paglia, C. (1990), Sexual Personae: Art and Decadence from Nefertiti to Emily Dickinson, Yale University Press.
  16. Parker, R. (2005), Polytheism and Society at Athens, Oxford University Press.
  17. Ventris, M., Chadwick, J. (1973), Documents in Mycenaean Greek, Cambridge University Press.
  18. Vernant, J.-P. (1991), Myth and Society in Ancient Greece, Zone Books.
  19. Vernant, J.-P. (1991), The Universe, the Gods, and Men, HarperCollins.

 

Reference

  1. Homer, Ilijada (posebno XIV), Loeb Classical Library[]
  2. Hesiod, Teogonija, ed. M. L. West, Oxford Classical Texts[]
  3. Homeric Hymn 12: To Hera, Loeb Classical Library[]
  4. Burkert, W. (1985), Greek Religion, Harvard University Press; Parker, R. (2005), Polytheism and Society at Athens, Oxford University Press; Apolonije, Argonautica III.66–75, Loeb Classical Library[]
  5. Pausanija, Periegesis II.17.5, Loeb Classical Library[]
  6. Herodijan, De prosodia catholica, ed. Lentz. Pindar, Olympian Odes VI.88–90, Loeb Classical Library[]
  7. Pindar, Olympian Odes, Loeb Classical Library[]
  8. Platon, Kratil, Loeb Classical Library[]
  9. Prokl, In Cratylum, ed. Pasquali[]
  10. Chantraine, P. (1999), Dictionnaire étymologique de la langue grecque, Klincksieck; Beekes, R. (2010), Etymological Dictionary of Greek, Brill; Larson, J. (2007), Ancient Greek Cults[]
  11. Ventris, M., Chadwick, J. (1973), Documents in Mycenaean Greek, Cambridge University Press; Melena, J. L. (2014), “Mycenaean Writing” in A Companion to Linear B, Brill[]
  12. Homer, Ilijada I, IV, Loeb Classical Library; Heziod, Teogonija 454, ed. M. L. West, Oxford Classical Texts[]
  13. Boardman, J. (1985), Greek Sculpture: The Archaic Period, Thames & Hudson; Burkert, W. (1985), Greek Religion, Harvard University Press[]
  14. Neumann, E. (1955), The Great Mother, Princeton University Press; Kerenyi, C. (1975), Zeus and Hera: Archetypal Image of Father, Husband, and Wife, Princeton University Press; Jung, C. G. (1959), Arhetipovi i kolektivno nesvesno, Princeton University Press[]
  15. Homer, Ilijada I.551, Loeb Classical Library[]
  16. Boardman, J. (1985), Greek Sculpture: The Archaic Period, Thames & Hudson[]
  17. Burkert, W. (1985), Greek Religion, Harvard University Press, str. 131.; Oakley, J. H. (1995), The Greek Vase; LIMC, sv. IV, „Hera“[]
  18. Homer, Ilijada IV, Loeb Classical Library; Apolodor, Bibliotheca II.1.3, III.4.3[]
  19. Ovidije, Metamorfoze III.359–401[]
  20. Apolodor, Bibliotheca III.6.7[]
  21. Hesiod, Teogonija 453–467, ed. M. L. West, Oxford Classical Texts[]
  22. Apolodor, Bibliotheca II.1.3, II.4.8[]
  23. Pausanija, Periegesis II.17.5, V.16.2; Parker, R. (2005), Polytheism and Society at Athens[]
  24. Vernant, J.-P. (1991), The Universe, the Gods, and Men, HarperCollins[]
  25. Burkert, W. (1985), Greek Religion, Harvard University Press; Pausanija, Periegesis V.15.4; Farnell, L. R. (1896), The Cults of the Greek States[]
  26. Jung, C. G. (1959), Arhetipovi i kolektivno nesvesno, Princeton University Press[]
  27. Neumann, E. (1955), The Great Mother, Princeton University Press[]
  28. Kerenyi, C. (1975), Zeus and Hera: Archetypal Image of Father, Husband, and Wife, Princeton University Press[]
  29. Paglia, C. (1990), Sexual Personae: Art and Decadence from Nefertiti to Emily Dickinson, Yale University Press; Beauvoir, S. (1949), The Second Sex[]
  30. Bolen, J. S. (1984), Goddesses in Everywoman[]
  31. Teogonija 352–379, ed. M. L. West, Oxford Classical Texts[]
  32. Ilijada I, XIV; Homerovska himna 12, Loeb Classical Library[]
  33. Homer, Ilijada I, XIV; Homerovska himna 12, Loeb Classical Library[]
  34. Apolodor, Bibliotheca II.1.1–3; Burkert, W. (1985), Greek Religion: Archaic and Classical, Harvard University Press, str. 130–135[]
  35. Hesiod, Teogonija 921–929; Kerenyi, K. (1975), The Gods of the Greeks, Thames and Hudson, str. 92–95[]
  36. Apolodor, Bibliotheca II.1.1–3, III.4.3; Eshil, Prometej u okovima; Homerovska himna Apolonu 89–126[]
  37. Hesiod, Teogonija 820–868, ed. M. L. West.[]
  38. Apolodor, Bibliotheca 1.6.3.[]
  39. Homerovska himna Apolonu 305–355.[]
  40. B-sholije, Ilijada 2.783, prema Perseus Digital Library.[]
  41. Vernan, J.-P. (1991), Myth and Society in Ancient Greece, Zone Books, str. 75–80.[]
  42. Pindar, Olimpijske ode VII, 50–52; Pausanija, Periegesis II.17.5[]
  43. Burkert, W. (1985), Greek Religion: Archaic and Classical, Harvard University Press, str. 130–135[]
  44. Pausanija, Periegesis II.17.5; Herodot, Historije III.60[]
  45. Pausanija, Periegesis V.16.2–4[][]
  46. Burkert, W. (1985), Greek Religion: Archaic and Classical, Harvard University Press, str. 130–137; Kerenyi, K. (1975), The Gods of the Greeks, Thames and Hudson, str. 98–100; Burkert, W. (1985), Greek Religion, str. 132[]
  47. Pausanija, Periegesis V.16.2–4[]
  48. Aeshil, Prometej u okovima; Apolodor, Bibliotheca III.4.3[]
  49. Hesiod, Teogonija 453–467, ed. M. L. West, Oxford Classical Texts[]
  50. Apolodor, Bibliotheca II.4.8; Kerenyi, K. (1975), The Gods of the Greeks, Thames and Hudson, str. 92–95[]
  51. Homer, Ilijada XIV; Ilijada XXIV.25–30, Loeb Classical Library[]
  52. Hesiod, Teogonija 924–934; Kerenyi, K. (1975), The Gods of the Greeks, Thames and Hudson, str. 95[]
  53. Aeshil, Prometej u okovima[]
  54. Homerovska himna Apolonu 89–126[]
  55. Apolodor, Bibliotheca III.4.3[]
  56. Burkert, W. (1985), Greek Religion: Archaic and Classical, Harvard University Press, str. 130–137; Pausanija, Periegesis II.17.5[]
  57. Ovidije, Metamorfoze III.359–401[]