Uvod
Partenogeneza, etimološki izvedena iz grčkog parthénos („devica“) i génesis („rođenje, postanak“), predstavlja biološki fenomen aseksualne reprodukcije gde se embrion razvija iz neoplođene jajne ćelije, poput (samotnog) cveta koji se otvara bez dodira vetra ili pčele. Ovaj proces, premda strogo definisan u prirodnim naukama, prelazi granice biologije i postaje metaforički motiv i simbol samostvaranja u mitologijama, antropologiji i psihoanalizi – kao da je sama priroda tkala tapiseriju života iz sopstvenih niti, bez potrebe za spoljašnjim tkanjem. U grčkoj mitologiji, ova ideja se prelama kroz figure poput Geje, majke Zemlje, čije autonomno stvaranje odjekuje kroz vekove, spajajući pritom biološku stvarnost sa kulturnim arhetipovima autonomije i plodnosti.
Biološka definicija i medicinski kontekst
U biologiji, partenogeneza je oblik aseksualne reprodukcije prisutan kod brojnih beskičmenjaka (kao što su insekti i rakovi) i nekih kičmenjaka (gušteri, ribe i ptice), gde se jedinka razvija iz neoplođene jajne ćelije, poput semena koje klija bez kiše, oslanjajući se samo na unutrašnju vitalnost. Proces može biti obligatan (obavezan) ili fakultativan (opcion), a kod sisara, uključujući čoveka, prirodna partenogeneza ne postoji. Međutim, eksperimentalni pokušaji u embriologiji pokazali su da se određeni stadijumi embrionalnog razvoja mogu indukovati bez spermalne oplodnje, kao što je i demonstrirano u radovima na mišjim jajnim ćelijama (Tarkowski, Witkowska, and Nowicka 1970). Ovo otvara etičke i filozofske rasprave o granici između prirodnog i veštačkog života, gde partenogeneza postaje metafora za laboratorijsko „devičansko rođenje“, prelamajući se između nauke i mita (Mittwoch 1978).
Mitološki kontekst
U mitologijama sveta, partenogeneza se pojavljuje kao simbol autonomne kreativne moći, unutar koga božanstva stvaraju bez muškog principa, poput reke koja sama sebi iskopa korito. Ova tema se pojavljuje u okviru grčke mitologije, ali se širi i na druge kulture, stvarajući fuziju perspektiva – tačku u kojoj ženski princip postaje nešto poput kosmičkog generatora.
U grčkoj mitologiji, prema Hesiodovoj Teogoniji, prvobitna boginja Geja (Zemlja) stvara Urana (Nebo) i Ponta (More) partenogenetski, bez muškog udela (Hesiod 1914, 126–32), kao da je Zemlja sama iznedrila nebo iz svoje dubine. Ovi činovi simbolizuju autonomnu plodnost prirode, u kojima Geja predstavlja arhetip Velike Majke, čija samostalna kreativnost odjekuje i kroz kasnije mitove. Takođe je vredno pomenuti i Herin (boginja braka) doprinos u okviru ove teme: Hera je partenogenetski rodila Hefesta, boga kovaštva i vatre, bez Zevsovog udela, kao odgovor na Zevsovo samostalno stvaranje Atine (iz svoje glave). Ovaj čin simbolizuje Herinu autonomiju i sposobnost da, poput Geje, stvara život iz sopstvene božanske suštine (Apollodorus 1921, 1.6.3), poput vatre koja se sama rasplamsava. U drugim tradicijama, poput onih zabeleženih u kasnijim mitovima, Hera se povezuje s partenogenetskim rođenjem i drugih božanstava, poput Tifona ili Areja, iako su ove verzije manje uobičajene i često kontradiktorne.
U egipatskoj mitologiji, boginja Neit je opisana kao „majka svega što postoji“, koja rađa Atuma i kosmos bez muškog principa, poput Nila koji sam sebe obnavlja iz sopstvenih izvora (Hornung 1982). Ova perspektiva se prepliće sa grčkom, naglašavajući ženski princip kao samodovoljnu stvaralačku silu.
U hrišćanstvu i judaizmu, dogma o devičanskom rođenju Isusa kroz Mariju reinterpretira arhetip partenogeneze, povezujući ga sa božanskim posredovanjem – ne biološkom, već čudesnom, gde Duh Sveti postaje metaforički „vetar“ koji pokreće samostalno rođenje.
U indijskoj tradiciji, boginja Aditi u Rigvedi „rađa bez muža“ i stvara bogove Aditeje, odražavajući kosmičku moć samoodržanja, poput lotosa koji se otvara iz mutne vode bez spoljašnje pomoći (Rigveda, X.72).
Ove mitološke perspektive se susreću u tački partenogeneze, oslikavajući proces kao univerzalnu metaforu za samostalno buđenje života, sa grčkom Gejom kao centralnim mostom ka širim kulturnim narativima.
Antropološki kontekst
Antropološki, partenogeneza simbolizuje matrijarhalne strukture i kultove plodnosti, gde majčinski princip postaje samodovoljni izvor života, poput drevnog drveta koje se razgranava iz sopstvenog korena. Marcel Mauss (1925) je u svom radu na društvenim i simboličkim strukturama istraživao mitove i rituale koji naglašavaju plodnost i majčinski princip, što se može povezati s motivima partenogeneze u kontekstu kolektivnih predstava o stvaranju.
Claude Lévi-Strauss (1964), sa druge strane, kroz strukturnu analizu mitova ukazuje na binarnu opoziciju između muškog i ženskog principa u kosmologijama, gde partenogeneza može predstavljati autonomiju ženskog stvaralačkog potencijala, posebno u mitskim narativima o poreklu sveta. James Frazer (1890) u The Golden Bough ističe da se mitovi o devičanskom rođenju pojavljuju u zajednicama koje naglašavaju svetost materinstva, povezujući ih s ritualima plodnosti i legitimacijom vlasti. Ovaj motiv opravdava legitimnost naslednika, što možemo sagledati i kroz slučaj Aleksandra Velikog, za koga se tvrdilo da potiče od Zevsa (Plutarch 1919). „Čudesno rođenje“ je imalo svoju svrhu – oslobađalo ga je od društvene osude, opravdavalo je njegovu izuzetnost i davalo mu je neku vrstu natprirodnog porekla. Što nas ponovo vraća do grčke mitologije i paralele sa Gejinim stvaranjem, gde antropološka perspektiva dodaje sloj društvene funkcije.
Psihoanalitički kontekst
U psihoanalizi, partenogeneza se tumači kao arhetip Velike Majke, gde devica koja rađa bez muškarca simbolizuje autonomiju ženskog principa, poput nesvesnog uma koji sam sebe rađa iz dubina. Carl Gustav Jung povezuje ovaj motiv sa kolektivnim nesvesnim, gde Velika Majka predstavlja izvor kreativnosti i samostalnosti psihe (Jung 1959).
Sigmund Freud bi ga (potecijalno) interpretirao kroz edipalne želje, u kojima devičansko rođenje simbolizuje potisnute fantazije o isključenju oca (Freud 1899), poput mita koji se razmotava iz klupka nesvesnih konflikata. U modernoj psihoanalizi, to bi se moglo interpretirati kao metafora za autoerotski čin, gde stvaranje ne zahteva drugog, već se odvija unutar unutrašnje dinamike. (fuzija u kojoj vidimo Geju kao simbol primalne majke)
Zaključak
Partenogeneza, ograničena biološki na određene vrste, u kulturi postaje univerzalna metafora samostvaranja, poput zvezde koja se rađa iz sopstvene tame. U mitologiji oslikava božanski ženski princip; u antropologiji, matrijarhalne strukture i legitimaciju; u psihoanalizi, određene arhetipske fantazije. Ove perspektive se prelamaju u tački partenogeneze, sa Gejom kao centralnim simbolom, pokazujući konačno kako prirodni fenomen učestvuje u tkanju kulturnih i psiholoških narativa.
Literatura
- Apollodorus. (1921). The Library (J. G. Frazer, Prev.). Harvard University Press. (Originalni rad objavljen oko 2. veka n.e.)
- Frazer, J. G. (1890). The Golden Bough: A study in comparative religion. Macmillan.
- Freud, S. (1899). The interpretation of dreams (A. A. Brill, Prev.). Macmillan. (Originalni rad objavljen 1899.)
- Hesiod. (1914). Theogony (H. G. Evelyn-White, Prev.). Harvard University Press. (Originalni rad objavljen oko 700. p.n.e.)
- Homer. (1924). Homeric Hymns (H. G. Evelyn-White, Prev.). Harvard University Press. (Originalni rad objavljen oko 7–6. veka p.n.e.)
- Hornung, E. (1982). Conceptions of God in Ancient Egypt: The one and the many. Cornell University Press.
- Jung, C. G. (1959). The archetypes and the collective unconscious (R. F. C. Hull, Prev.). Princeton University Press.
- Lévi-Strauss, C. (1964). Le Cru et le Cuit. Plon.
- Mauss, M. (1925). Essai sur le don. L’Année sociologique, 1, 30–186.
- Mittwoch, U. (1978). Parthenogenesis. Journal of Medical Genetics, 15(3), 165–181.
- Plutarh. (1919). Life of Alexander (B. Perrin, Prev.). Harvard University Press. (Originalni rad objavljen oko 1–2. veka n.e.)
- Rigveda. (n.d.). Book X. (Originalni rad objavljen oko 1500–1200. p.n.e.)
- Tarkowski, A. K., Witkowska, A., & Nowicka, J. (1970). Experimental parthenogenesis in the mouse. Nature, 226(5240), 162–165.